Centra za kvalitetnu muljažu

Čitajući inozemne izvještaje o stanju slobode medija u Hrvatskoj i utjecaju poslovno-političkih centara moći na hrvatske medije, najviše me je zasmetala činjenica da su sve te poslovno-političko-medijske sprege uopće izašle u javnost čime je narušeno jedno od temeljnih načela kvalitetne muljaže: kad muljaš, čini to tako da te nikad ne uhvate. Uz to, cijela je ta zavrzlama naškodila rejtingu naše zemlje. Stoga mi je pala na pamet poslovna ideja koja bi, kako sada stvari stoje, imala odličnu prođu na hrvatskom tržištu: osnivanje Centra za kvalitetnu muljažu koji bi radio pod firmom poslovno-informativne agencije. Ovaj bi centar bio posrednik između onih koji određene vijesti, izvještaje i komentare, žele plasirati u javnosti i medija koji bi takve vijesti objavljivali. Dnevno bi se objavljivala burza vijesti s cijenama, a potom bi u centar dolazili urednici i vlasnici medija te bi preuzimali vijesti i nakon što ih objave u svojim medijima, naplaćivali dogovoreni iznos. Na taj bi način svim stranama-sudionicima u plasmanu vijesti, informacija i komentara bila zajamčena diskrecija - oni koji su vijest plasirali mogli bi je legitimno platiti bez uplitanja novinara i drugih samozvanih njuškala, a oni koji je kupuju mogli bi legitimno za to uzeti novce, a da ih nitko nikad ne uhvati s prstima u pekmezu. Centar bi kao posrednik i jamac diskrecije ubirao 10, 15 posto provizije.
Anita

Priručnik za korištenje javnih WC-a

Nedavno sam ušla u jedan javni WC i iskreno se postidjela svoje pripadnosti narodu koji se diči tisućgodišnjom europskom uljudbom. Strava živa. Usporedba sa svinjcem bi bila čista uvreda za svinje. Nekoliko dana ranije pročitala sam u medijima kako je ogranak britanske Državne zdravstvene službe u istočnoj Škotskoj objavio 'Priručnik o pravilnom vršenju velike nužde' u kojem se poučavaju škotski čitatelji o pravilnom držanju tijela i stopala, o ispravnom disanju i ostalim aktivnostima tijekom vršenja velike nužde. U članku su navedeni razlozi koji su ponukali britansku državnu upravu da upravo za stanovništvo istočne Škotske donese ovaj zanimljivi priručnik: u gusto naseljenim dijelovima istočne Škotske «i danas postoji civilizacijsko-kulturna crna rupa kada je riječ o radnji kojoj nas, bez izuzetka, uče u najranijem djetinjstvu, a obaveza je države da poučava i brine za svoje podanike pa živjeli oni i u istočnoj Škotskoj», poučno se navodi u tekstu koji je na svojoj naslovnici objavila ugledna britanska novina. Stoga mi je pala na pamet dobra poslovna ideja: izrada i prodaja udžbenika o vršenju nužde koji bi bio dio obvezne literature na završne razrede osnovnih škola. Ako mogu Britanci, možemo i mi. Nakon što bi pripadnici i mog naroda naučili u praksi primjenjivati ovo važno europsko gradivo, to bi u znatno većoj mjeri od raznoraznih povijesnih udžbenika svjedočilo o našoj pripadnosti europskom civilizacijskom krugu.
Jagoda

Političko olakšanje uz pokretnu govornicu

Posljednjih godina primjećujem kako postupno postajem pravi pravcati ovisnik o politici. Gledam sve dnevnike, informativne emisije, pratim vijesti na Internetu, ne prođe ni sata da ne odslušam sve aktualne informativne emisije na radiju, svakodnevno čitam novine… Tako mi na psihijatriji gdje se liječim brže prolazi vrijeme, a i savršeno sam informiran. I dok većina neupućenih ljudi drži politiku nemoralnim i prljavim poslom, ja sam duboko uvjeren da nije tako. Dok mi plandujemo oni se muče i žrtvuju za opće dobro. Prateći česte istupe političara i razmišljajući kako bi im olakšao posao, došao sam do briljantne poslovne ideje – izrada specijalne govornice koja bi se proizvodila za političare srednjeg i višeg ranga. Recimo, do ranga županije. Dakle, moja govornica bi bila zatvorena sa svih strana, sa velikom nadstrešicom za slučaj kiše i snijega ili pripeke, a govornik bi morao ukoračiti unutra te za sobom zatvoriti vratašca, te bi iz govornice provirivao od grudi na gore da ga ljudi mogu gledati. Unutra bi bio instaliran WC na povišenoj školjki, obložen prirodnim materijalima na koji bi političar trebao sjesti te jedan mali klima uređaj koji bi se mogao podešavati ovisno o atmosferilijama (ako je vani hladno, on bi grijao i obrnuto). Dakako, predvidio sam i totalnu zvučnu izolaciju. Tako bi govori mogli trajati duže, biti sadržajniji i manje naporni.
Elvis

Servis za uznemiravanje susjeda

Kao budućeg profesora sociologije lovi me panika što ću raditi nakon diplomiranja. Pa neće valjda lijepiti naljepnice na konzerve do mirovine. Nekakva sociološka istraživanja u ovoj zemlji ionako nikog ne zanimaju. Roditelji mi nisu državni dužnosnici pa se ne mogu uvaljati u nekakvu državnu službu. Razmišljajući o tome što sve znam raditi, sjetio sam se jedne svoje kvalitete koja me razlikuje od svih ljudi koje znam, za koje posjedujem nesporni talent: nema tog čovjeka na kugli zemaljskoj kojeg ja ne bi mogao izbaciti iz kože. Samo je pitanje vremena. Razmišljajući iz te perspektive o svom budućem zanimanju, u mojoj se glavi rodila prvorazredna poslovna ideja: osnovat ću servis za uznemiravanje susjeda. Još nisam upoznao čovjeka koji u svojoj najbližoj okolini nema bar jednog susjeda kojem bi htio zagorčiti život. Takav nam je mentalitet i tisućgodišnja tradicija. A s druge strane, ljudima se ne da zafrkavati sa susjedima 24 sata dnevno, 365 dana godišnje. Primi ih 'huja', drži ih neko vrijeme, pa potom splasne. E tu nastupam ja sa svojim servisom. Pročitao sam negdje da je velika umjetnica Severina izjavila kako je pretpostavka za uspjeh u svakom poslu ljubav prema istom. Eto, ja uživam u uznemiravanju ljudi. Nema tog posla kojeg bih više volio raditi. Uz to, takva mi vrst posla nikad ne može dosaditi, postati rutina. U tome sam beskrajno kreativan. Drugim riječima, kako stvari stoje, našao sam svoju biznis kombinaciju.
Marin

Kako relativno jeftino biti prepoznat kao bogataš

Temelj na kojem počiva moja poslovna ideja jeste da postojeće bogataško tržište manjim dijelom čine pravi bogataši, a većim dijelom pretendenti koji se rukama i nogama trse da im drugi povjeruju kako su i oni bogati. I dok me bogataši gotovo uopće ne zanimaju (taj tržišni segment je relativno dobro pokriven različitim robama i uslugama, a uz to je i malobrojan), silno me poslovno zanimaju ovi drugi. Vojska pretendenata svakodnevno kupuje jeftinije bogataške proizvode (proizvode koje kao bogataške oglašavaju pojedini mediji) ne bi li i njih netko doživio bogatim i uspješnim: odjeća i obuća s različitim markicama, mobiteli, kopije skupih satova, torbica itd. itd. Riječju, kad neki pripadnik ljute sirotinje odjene i obuje deklariranu robu za bogataše, pa još na ruku stavi i sat za bogataše, uzme bogataški mobitel, on zapravo svojem sirotinjskom okruženju želi dokazati: ja sam bogat, a to znači da sam uspješan. Istovremeno sam uočio i pravilnost kako nikog ne zanimaju bogataški proizvodi koji se otprve ne vide, ili koji ostaju kod kuće, već gotovo isključivo proizvodi izloženi zavidljivim pogledima sirotinje. Razmišljajući kakvi bi to proizvodi ili usluge morali bit,i palo mi je na pamet organiziranje agencije koja bi na sat i na dan iznajmljivala izvikivače koji bi, za naknadu, pratili unajmljivača i izvikali poželjne poruke, tipa: ''Ljudi, evo ide bogataš!'', ''Pažnja, pažnja, upravo pokraj vas prolazi guzonja pun para ko brod!'' i sl. S jedne strane, ova bi usluga učinila naše gradove i sela mnogo veselijim mjestom, a s druge, glumljeni bogataši bi u predstojećim vremenima krize dosta uštedjeli jer bi im lakše bilo iznajmljivati izvikivače na kraće vrijeme, negoli zaduživati se kupujući na kredit mnoštvo stvarčica koje status znače.
Edin

Eutanazijom do blagostanja

Brine me budućnost moje domovine. Razmišljajući o poduzetničkim aktivnostima koje bi je mogle podići iz teškog ekonomskog stanja u koji je zapala nadošla mi je genijalno jednostavna poslovna ideja – legaliziranje eutanazije. Gledam neki dan svoju susjedu – duša joj u nosu, dvije zdrave i zaposlene unuke k'o rumene jabuke jedva čekaju da rikne, a ona ide u dućan i prati ulični festival 'Cest is the best'. Riječ je uglavnom o starčadi koja komplicira život mlađim članovima obitelji, troši užasno puno na zdravlje (znam da će u Ministarstvu zdravstva riknut od sreće kad usvoje moj prijedlog – zdravstvena zaštita za mladu i zdravu populaciju), i koja bez veze opterećuje državni proračun. Uz to, riječ je i o teško bolesnim osobama koje zbog narušenog zdravstvenog stanja ne rade, pa time i ne privređuju. Uz to, budući da velika većina zemalja nema jasan i transparentan stav o eutanaziji (te bi, te ne bi) otvorena legalizacija bi pomogla našoj turističkoj ponudi: brojni ljudi iz cijelog svijeta dovodili bi nam ovdje svoje bolesnike, starce i time ostvarivali porast broja noćenja i vanpansionske potrošnje). Da ne govorim o tome kako bi se to moglo blagotvorno odraziti na politiku zapošljavanja: mogli bismo za poslove eutanizatora angažirati veliki broj nezaposlenih, pa raznih psihopata, socijalno i psihološki deklasiranih slojeva stanovništva. Uglavnom, legalizacijom eutanazije mojom bi domovinom potekli med i mlijeko.
Slobodan