Udruga hrvatskih idiota
Čitajući nedavno hrvatski Zakon o udrugama pala mi je na pamet briljantna biznis ideja: formiranje Udruge hrvatskih idiota. Kao i sve ostale genijalne ideje, i moja se temelji na jednostavnosti. Naime, za formiranje bilo kakve udruge potrebno je skupiti samo tri člana (osnivač i još dva člana koja nije problem naći, osobito ako je dobra zarada po srijedi). Dakle, nakon formiranja udruge i izrade njene Internet stranice, memoranduma, pečata, i sličnih detaljčića, biznis može početi. A on se svodi se na – komunikaciju s javnošću. Naime, uz određenu financijsku nadoknadu, udruga bi javno izražavala svoje podrške tipa: Udruga hrvatskih idiota podržava taj i taj proizvod, tog i tog političara, stranku, ili neki brand, ili uslugu… Dakako, da bi to imalo efekt kotrapropagande – prosječan hrvatski potrošač teško da bi se opredijelio za proizvod ili uslugu koju reklamiraju hrvatski idioti. Tko bi takvu vrst reklame plaćao? U prvom redu – konkurencija. Biznis je može dograđivati do neslućenih razmjera. Moguće je, primjerice, svečano proglašavati počasne članove Udruge hrvatskih idiota, dodjeljivati diplome, povelje… Ulaganja u takvu vrst biznisa relativno su mala, a moguća zarada ogromna.
Goran
|
Preparati za punice
Budući da mi uskoro u posjetu stiže punica već nekoliko dana intenzivno proučavam priručnike o otrovnim biljkama u Hrvatskoj. Iznenadio sam se kad sam utvrdio kako većinu otrovnih biljaka u Hrvatskoj možete kupiti doslovno u svakom rasadniku te da većina njih nakon konzumacije ne izaziva trajna oštećenja već samo privremena – od nekoliko sati do nekoliko dana. Već se 10-ak dana uspavljujem idiličnom slikom: dolazi mrcina u goste, spremiš joj hranu, ona je poždere, pozli joj…. I samo zamišljanje stare dromfulje zelene u licu kako se previja u bolovima me ispunjava ushićenjem i umirujućim zadovoljstvom. I tu se dogodio onaj 'klik' koji se događa svim genijima ovog svijeta kad im padne na pamet briljantna ideja: skoro svaki oženjeni čovjek u Hrvatskoj ima punicu (ima nas po mom aproksimativnom izračunu bar oko 700 tisuća). Neka je 10-ak posto od njih normalno (ima i takvih samo su iznimno rijetke), narednih 10-ak posto neka spada u kategoriju umjereno podlih te 20-ak posto trajnije odsutnih, ostaje 60 posto jadnika (cca. 420 tisuća) koji imaju ozbiljne probleme sa svojim punicama. Za njih sam predvidio proizvodnju anti-punica biljnih preparata, kategoriziranih po dužini oštećenja koje izazivaju (sat, dva, 10 sati, dan, dva, pet dana itd.), koji bi pomogli zetovima da se manje-više uspješno odupru punicama na zakonit i legitiman način. Duboko vjerujem da će se moji preparati prodavati kao alva.
Zvonko
|
Prodaja vrlo traženih koncesija
Svakog dana čitam depresivne ekonomske prognoze. Svjestan činjenice da kriza ne znači samo sunovrat već i šansu za prerastanje u novu kvalitetu (Hegel uopće nije bio budala) počeo sam intenzivno razmišljati kako bi naša domovina mogla ne samo opstati tokom krize već i dodatno prosperirati. Što bi nam moglo donijeti profit u vremenima kad 200-tinjak osoba ostaje dnevno bez posla, kad je privreda u rasulu, firme zatvaraju vrata, a država troši ko napušena luđakinja? Razmišljajući o tome što preživljava netko kad ostane bez posla, palo mi je na pamet da mu zbog nezaposlenosti ne prestaju stizati računi, režije, ne prestaje jesti i školovati djecu. Prema tome, ma koliko netko namjeravao opušteno uživati u višku slobodnog vremena – nema opuštanja. Treba nastaviti zarađivati kako bi se pokrivali troškovi. Uglavnom, prije ili kasnije svaki novonezaposleni si neminovno mora postaviti egzistencijalno pitanje: što da radim? U struci ne mogu nastaviti raditi jer posla nema (da ga je bilo ne bih ga izgubili). Svatko od njih će nužno pohrliti prema jedinom izlazu koji mu preostaje – može prositi. I tu nastupa moja briljanta poslovna ideja: naplaćivanje koncesije za prošenje. S jedne strane bi se unijelo reda u jednu kaotičnu aktivnost od koje država nema apsolutno nikakve koristi. Zašto bi u našoj domovini svatko išao prositi kada mu i kako padne na pamet? Ako bi se od 200 nezaposlenih dnevno, koncesije za prošenje prodavale za njih 100-tinjak (oni koji su ostali bez posla, a ne prose, su obični muljatori i žmukleri) to bi mogao biti sasvim pristojan prihod državnoj blagajni. Uz to, budući da je naša zemlja i socijalna, mogli bi u prodaju koncesija na prošenje unijeti socijalne komponente: bogati besposličari bi je plaćali više, siromašni manje itd. Kako je za očekivati da će u narednim mjesecima broj nezaposlenosti rasti, analogno bi se povećao broj zahtjeva za novim koncesijama, što bi moglo logikom ponude i potražnje povećati njihove cijene.
Petar
|
|
